Neki snovi su ipak stvarnost

Sve se desilo 1986 godine. Noci su bile kao namestene za sanjanje letnjih snova. Kad bi spavala laganim snom kroz prozor spavace sobe, cula bi talase kako o obalu udaraju svom snagom, a da pri tome nikoga ne povrede. Nikolet Kantrel je ove noci nakon toliko godina prezivelih u komi otvorila svoje sive oci I pogledala na prvu osobu koja je sedela na stolici pored njenog kreveta. Secala se sta se desilo pre no sto je poslednji put, pre 20 godina zatvorila oci, ali je bila sigurna da taj poslednji momenat je bio samo nocna mora.

-Niki, da li me razumes?Niki? …cula je neki glas I videla je pokrete ustima koje su radile ove osobe ali ih nije prepoznala. Bila je sigurna da je sada 1986 godina. Secala se tada u julu I to 11-tog. Ujutro se igrala sa njenom majkom u dvoristu ali nije bila sigurna dal su se igrale na travnjaku ili u basti. Njene basta je bila puna cveca. Posto je imala samo tri godine nije bila sigurna koje cvece je tamo raslo. Znala je da lepo mirise sve, svaki pupoljak…Secala se maminog osmeha a onda…Neki stranac je usao i stavio lisice njenoj majci, a sto je bilo najgore odveo je negde gde je Niki nije mogla, ustvari nije smela da je vidi. Tada je ostala sa tetkom,i njenim sinom a da toga nije bila ni svesna. Bila je u komi od soka da vise nece videti ni majku, ni svetlost u njenim ocima. I ako je bila malo dete, njena osecanja su bila jaka, pogotovu prema majci koja joj je bila sve na svetu. Sada je jasnije cula neki glas kako je doziva I da nesto govori drugoj osobi koja je upravo usla u njenu sobu.

-Sta se desilo?-upitala je nekog ,ali nije dobila odgovor. Kasnije je neko dotakao njenu ruku I poljubio je. Bio je to zgodan mladic…Opet je zatvorila oci I nastavila da sanja.

U medjuvremenu, na drugoj strani sveta gde je vladala zima…E, bas tamo se nedavno morao preseliti mladi par sa jednom cerkom, koja je imala petnaest godina. Niki je u tom trenutku bila pored te devojcice. Emili, kako se zvala ta devojcica, bila je srednje visine, belog tena, kratke plave kose, okruglastog lica, a oci je imala zelene, kao kod macke. Bila je od svojih vrsnjaka pa I prema drugim naucnicima…genialna. Jedna od najintelegentnijih devojaka od 15,16 I 17 godina. Njen otac je u Anktartiku dobio posao spasioca. Tamo je bilo dosta mnogo slucajeva lavina,ubistava I nestanaka. Henri,njen otac je bio obuceni planinar a kao hobijem bavio se dresurom vukova. Ipak je to dobridoslo jer su sume vrvele od gladnih vukova koji su jedva cekali da naide neka jadna, socna, bespomocna zrtva, koja bi bila bar pod jedan njihov zub. Emili je bila malkice cudno dete. Danju je bila uvek u kuci, pomagala je mami I ocu oko spremanja.

-Tata?Gde ce spavati Zaza?-posto je obozavala svoju macu, htela je da joj spremi udoban I topao smestaj. Emili je mnogo volele zivotinje. Njeni roditelji su joj govorili da je ona opcinjena njime.

-Pa…nemam nista proti da od danas spava u tvojoj sobi. Ipak idi prvo pitaj mamu dal se slaze sa mojom idejom. -Ne brini tata, pitacu je. Hvala ti puno.

-Ali prvo mi obecaj da ces nocu mirno spavati I da se neces setati po kuci I praviti buku. Emili je prisla ocu, snazno ga zagrlila I nezno poljubila u obraz. Pitala se u sebi - O cemu li on to prica. Mozda mi cita snove, ili misli, ali ja nikad nisam tako nesto radila tokom noci. Ipak mu je rekla reci kojima se nadao.
-Obecavam da cu se truditi da se ponasam kao svako normalno dete sa petnaest godina. -Tako je Emili, a sad idi I pitaj mamu u vezi tvoje Zaze. -Vidimo se, mahnula je rukom Emili I otisla u drugu sobu na spratu da prica sa majkom. Niki je nekako osecala Emilinu radost I ako je to bio samo san, Niki se nije mogla probuditi ili videti sebe. Svo vreme dok je sanjala samo se smeskala a onda je dosao I drugi izraz lica. Tada je videla Emili kako se sprema za spavanje…

-Cao, tata, mama. Lepo spavajte I ne budite toliko bucni. Ima I drugih zivih bica koji hoce da spavaju-rekla im je Emili iz sale I posla u svoju sobu. Kako se pela stepenicama, videla je svetlost u svojoj sobi a bila je sigurna da je ugasila lampu. Onda se odjednom svetlo ugasilo. Polako, malo uplasena, usla je u sobu. . Njen dah je bio tako suv da je mogla sebe da cuje kako glasno I napeto dise. Usne su joj odjednom postale suve a srce joj je udaralo kao ludo. Odjednom je otvorila vrata I upalila lampu…

-Ah. . Zazo!Luda macko, samo da znas da si me na smrt preplasila. Nemoj vise da sedis pored vrata gde je utikac. Kako si uspela da upalis I iskljucis svetlo? Emili je dosla do kreveta, odgurnula carsav I lagano je pokusala da utone u san. Tada je sanjala sebe kako luta po planinama. Bila je svesna cinjenice da vise nije u kuci. . ipak se nije mogla setiti kada je to ucinila, niti na koji nacin. . -Gde sam ja. . ? - tiho je progovorila, ali umesto odgovora culo se samo hukanje planinske bele sove i zavijanje copora izgladnelih vukova koji su cekali svoj plen koji im bese obecan. Posto je bila u spavacici nije mogla da se krece brzo. Njene noge su bile bose. Sneg na koji je stajala joj je pricinjavao vremenom veliki bol. Ulazio joj je za nokte a onda i do kostiju. Vise nije mogla da izdrzi. . pala je i onesvestila se. Njeni roditelji su culi udarac neceg o pod i brzo posli iz kreveta u njenu sobu. Vrata od njene sobe su bila zaglavljena.

-Emili! -viknuo je njen otac. Sta se desava kod tebe? -Emili, kceri odgovori nam, ovde tvoja mama. . ! Ali Emili nije odgovorila. Ona je i dalje sanjala taj san da se nalazi u nedodiji gde je oko nje samo sneg, hladnoca koju vise nije mogla da podnese, bela sova, led, zaledena reka koja je izgledala kao iz bajke na mesecevoj svetlosti. . i taj copor vukova, gladnih vukova koi su je namirisali. Sape vukova su joj se priblizavale, ali ona nije mogla niti da im pobegne, niti da se sakrije od njih a sto je bilo jos gore izgubila je glas!Njene noge nisu mogle da potrce. One bese zaledene od zime, ali najvise od straha i jedva da je Emili sa njima napravila koji korak. Odjednom je sve bilo prekasno. Osetila je jaku bolest u grudima i pocela da vice iz sveg grla.

-Nee! Odlazite!! Ostavite me! Boli me ! Aaah!!!
Na taj urlik njen otac je razvalio vrata i nije mogao da poveruje svojim vlastitim ocima. Njena majka je vrisnula od uzasa kad je videla svoju kcer, i brzo je dotrcala do nje, ali nije mogla vise da spase svoju malu Emili. Emili je imala nocnu moru da je vukovi jedu, da kidaju sa nje komad za komadom mesa dok se krv razlivena po belo-blatnjavom snegu pretvarala na kiseoniku u gustu masu.
-Boze, kako je to moguce, imam samo petnaest godina, a vec moje telo umire na ovom svetu. Duh vukova iz njenih kosmara je konacno dohvatio i uzeo joj poslednji dah. . ubio je. Njena majka je videla kako se na njenoj kcerki otvaraju sane a iz njih je poteklo mnogo krvi. . nisu mogli da je zaustave, bilo je previse u jednom momentu.

-Nasa Emili je otisla na drugi svet. Gospod je uzeo kao sto nam je i podario.
-rekao je Henri, Emilin otac i pozvao policiju i hitnu pomoc, ali to nece vratiti u zivot njihovu malu devojcicu koja nikome, nikada nije naudila. Odjednom je Niki otvorila opet oci i pocela strasno da vice i ako joj se reci nisu bas najbolje razlikovale.
-Nee! Neee! Nije moguce, to nije moguce da se desilo. Tako mlada i puna zivota. . Neka starica je pokusala da je smiri i da joj objasni da je to samo sanjala posle jako dugogg vremena bez sna.
-U redu je, mila moja. Sve ce biti dobro. To je bio samo obican ruzan san. Ne placi, nije toliko strasno.
-Ko ste vi, i kako znate da nije strasno kada niste sanjali moj san. . ? Ko ste vi? -jos jednom je sva u soku Niki pitala staricu.
-Zovem se Hilari. Zar me se ne secas? Ja sam bila sestra tvoje majke. Niki se iznenadila i postavila jos jedno pitanje koje nije razumela.
-Bila?Kako to mislite da ste bili njena sestra. . ? Hocu da je vidim. Gde su je odveli?! -Niki se secala majke i ova vest je totalno bacila u depresiju.
-Ne placi. . sve ce biti u redu, nista strasno nisi propustila. Objasnicu ti sta se sve desavalo svih ovih godina.
Nikolet je pogledala zbunjenim pogledom i pitala je o tome kako je dospela do kome i stvari koje nije razumela.

-Uvek si bila zainteresovana za sve i svasta. . odmori se jos malo i dobrodosla medu zive. Tetka ju je sa malim neznim osmehom iz kojeg je svetlila dobrota, pocea da prica pricu svog zivota. Tetka Hilari je imala pedeset godina sto znaci da nije bila mnogo mlada, niti stara. Zalazila je u srednje godine koje stariji ljudi zovu penzijom i zlatnim dobom. . ako ga dozive. Na njenom licu se nije video trag ni jedne bore, sto bi se moglo reci da je ili mlada, ili vestica a prvo cega se dosetimo jeste operacija. Plasticna operacija, zatezanje lica, tela i svakakve hirurske stvari. Njene usne su bile tanke i prekrivene ruzom za usne braon boje. Nikolet je takode primetila i da joj tetka ima duge nokte nalagovane ruzicastim lagom, bili su jako lepo ocuvani i negovani. Oci je imala male, a;li i na njima je bila senka za oci ljubicaste boje. A tek odelo! Hilari je nosila po poslednjoj najnovijoj modi koja se nosila dvehiljadeseste godine. Nosila je i kupovala sve sto joj se svidelo na prvi pogled.
-Znas, dete moje, mozda ti izgledam cudno, ali ipak ovo je novi milenium, a ja zivim svoj zivot kako mi se svida a proteklo vreme sam uvek bila pored tebe i negovala te. - objasnjavala joj je tetka Hilari. Tog dana, kada si videla kako odvode tvoju voljenu majku, jako mnogo si je volela. Nikada nisam ja niti bilo o drugi nismo videli da dete toliko voli svoju majku, nisi mogla da se odvojis od nje ni na pet minuta.
-Da. . - zbunjenog lica je potvrdila Nikolet.

-E pa, tada si toliko vikala na policiju i plakala da sam morala da te odvedem unutra, u kucu i smirim te. Medutim, uvek si bila zivahno dete tako da si pobegla kroz sporedna vrata na ulicu a posto si bila mala a ja nisam primetila odmah da te nema. . Pomozi boze. . Kako si pojurila na ulicu u pravcu kde su odveli tvoju majku, naisla su kola. Vozac te nije video i dozivela si saobracajnu nesrecu. Imala si potres mozga i izgubila si svest. Najgore je tada doslo. Kad sam cula jezivo skriputanje kocnica pocela sam da te dozivam, ali ti se nisi odazivala na moje reci. Tada sam se uplasila i obuzela me neka jeza jer sam cula tvoj vrisak iz tvog malog grla kako si viknula rec "mama" i tada je nastala tisina. Kola su pocela odjednom a koce, ja sam pojurila tom pravcu, krv je bila na zemlji. Neki covek je to video i zvao je hitnu pomoc i policiju. Rekla sam ti: "Bice ti dobro, ziva si. "ali me ti vise nisi mogla cuti od bolova i gubitka krvi pala si u duboku komu u kojoj si bila do skora. Pre dva dana moj sin mi je javio da si otvorila oci i ja sam od divnog iznenadenja odmah dosla u tvoju sobu, ali dok sam stigla ti si svoje divne okice vec zatvorila. Onda si pocela kasnije s vremena na vreme da se smesis i odjednom kasnije su ti ispale suze iz ociju. Nagadjala sam da sanjas nesto. . neobicno. To je takode bio dokaz da si ziva a ne da se tvoje telo i dusa oprastaju sa ovog sveta. Jadna tvoja majka je pre ,mnogo godina odvedena samo zbog toga, jer je bila osumnjicena za ubojstvo jednog coveka.

Nikolet je bila iznenadena tom pricom jer se nije nicega secala u majcinom zivotu, sem njenog muza, Nikinog ocuha. Nikoletin otac je umro u ratu pre nego sto se ona rodila tako da se secala samo da je njena majka sada sa drugim covekom koji je tukao i kaznjivao malu Nikolet.
- . . Optuzba je bila odbacena, i Mona je nakon pet godina lazne optuzbe i namestenog sudenja bila slobodna. . Ali, na putu iz zenskog zatvora, u Texasu, njen autobus je doziveo nesrecu i ona. .

Tetka je pocela da place i jeca, u sred ovog razgovora sto je opet rasplakalo i Nikolet
-. . i ona je bila medu mrtvima. Svi su umrli. O,Niki, tako mi je zao zbog nje, ali to je deo proslosti. Sada je sasvim dovoljno da si ti ziva i budna. To je najvaznije.
U tom trenutku na vratima se pojavio opet onaj zgodni mladic koji je proslog puta drzao za ruku i poljubio je u nju. Dzentlmentski. Niki je skrenula pogled na njega i on u nju je gledao srecnim ocima onako naslonjen na vrata.
-O, ko nam se to probudio? Dobro jutro Nikolet. Ja sam Stiv. Stiv Mekartni. Sigurno me se ne secas. Imala si samo dve i po godine kad smo se poslednji put sreli. Secam se jako dobro tog dana, posto sam imao pet godina. . bio sam malo stariji od tebe a ti uvek lukavija i snalazljivija od mene.
-Molim. . ? Nikolet se odjednom zacudila. -Mali Stivi je moj brat?
Stiv joj se priblizio i neverovatnom snagom ispunjenom ljubavlju zagelili su jedno dugo. To nije bilo zbog ljubavi ili radi porodice, bili su samo srecni sto opet pricaju, sto su i nakon tolikog vremena ostali prijatelji i sto ga njegova verna i najbolja prijateljica iz detinjstva nije zaboravila. -Oslabila si, Niki.
-Stivi, sta si ocekivao od devojke koja nije normalno jela toliko godina. Sada hajde lezi da jos malo odspavas, pa cemo kasnije da pricamo. Imamo mnogo toga da nadoknadimo -rekla joj je tetka Hilari sa osmehom na licu koji je svetlio toplotom i srecom koju Nikolet vec odavno nije videla.
-Laku noc Niki, lepo sanja i slatko spava. . tj. naopacke. . ma bre, samo ne zaboravi da se probudis.
Rekavsi joj te slatke reci, poljbio joj je ruku i laganim korakom se udaljio iz sobe. Problem je nastajao upravo sada. Cele noci nije mogla da sanja nesto lepo vec samo tu devojcicu. . vukove. . hladnocu. . ubistvo koje se desilo. Vukovi kako su komadali i zvakali svaki komad sa njenog tela i njene roditelje kako su oplakivali svoju malu kcerkicu. . krv, bilo je previse krvi. . vise od pet litara. Odjednom je prosla jeza i ona je cula zvukove mora i cvrkut ptica. Bilo je jutro sledeceg dana. . Sada bese osam sati ujutru i Majami je tokom jula bio neverovatno lep. Nikolet je probala, nakon toliko godina vezanih za krevet, da ustane na noge, ali nije mogla. Nije imala snage a niti volje za zivotom da ustane, nakon price o svojoj majci, o snu sa Emili i vukovima. . vukovi i krv. .
-Sto su to lepa stvorenja. Krvolocni, dlakavi. A tek zubi. Imaju takode ostre kandze kojima kidaju komad mesa sa zrtve, ostavljaju na snegu krvave tragove. .
Nikolet se toliko zamislila nad vukovima da nije primetila Stiva kad je pokucao na vrata njene sobe.
-Nikolet, da li je slobodno? Jesi li budna. .
-Naravno, udi. Sa uzbudenim glasom koji je bolje zvucao nego kad je prvi put progovorila rekla mu je te reci, i brze-bolje se namestila da bi lepo izgledala. Nikolet je bila slaba devojka koja je pre neko vreme napunila 20 godina. Stivi je polako usao u sobu i pogled mu je ostao zaravno sa njenim pogledom. Srecno su gledali jedno na drugo.
-Nadam se da si dobro spavala. Moja mama, znas Hilari, me poslala da te pitam imas li snage da sides dole u trpezariju ili da te snesem dole. Naravno, imas i trecu mogucnost. Nasmesio se momak.
-A koja bi to bila mogucnost? Uzvratila mu je osmeh.
-Pa mozes da jedes u sobi. Ustvari, da ti donesem tacnu u krevet. Tada se priblizio Nikolet i poljubio je u ruku. Njegov pogled je bio tako umiljat, da nije znala sta on tacno oseca prema njoj, a opet joj je to izgledalo kao porodicno nasledstvo. Nikolet se odjednom nasmesila, stavila je ruke oko njegovog vrata i cvrsto ga zagrlila.
-Veliki brate, ako ako smem jos uvek tako da te zovem?
-O, slobodno- rekao je Stivi. -Mi smo i onako kao brat i sestra.
-OK -uozbiljila se Nikolet -Ne bi bilo lose da jedem za stolom kao sav normalan svet.

nazad